Živim u prosečnoj srpskoj porodici, sa tri generacije pod istim krovom i prosečnim brojem ludaka po kvadratnom metru.
Taj, sada ne znam da li je manjak stambenog prostora ili višak ludaka, prouzrokovan je naravno činjenicom da živimo tu gde živimo, da se od sise teško odvajamo, da koristimo penzionere da bismo kvalitetnije živeli, u isto vreme ih ubeđivajući da smo mi tu zbog njih, da nisu sami, da im se nađemo pri ruci, a čim dođe 10. i 25. u mesecu Ojhaaaa.. trčimo po penzijice na koje smo ovlašćeni i usitnjavamo na manje novčane jedinice. Realnost.
Ima i nas nekolicina kojima je nedovoljna i ta tuđa penzija, pa metodom sugestije dočepamo se i stanarine, pa to rabimo kao da smo zaradili, bez griže savesti i moralnih kodeksa, na razne gluposti zvane ‘rana, računi, obuća a nekada Boga mi i odeća, i to onda kada i vrapci prestanu da seru po nama, jer im se smučilo da vazda kenjaju na istom mestu, u isto vreme, po istom dezenu. I oni imaju standarde!
E što smo imali muku neviđenu (a nije boles’) u proteklom periodu, evo još se tresem. (za’ebavam se, meni sve bilo smešno od početka, nego baba kad napravi cunami u svojoj glavi, spasavaj se ko može)
Stanari su nam otkazali, jer su ostali bez posla… Malo je falilo da uradimo ovo:
U današnje vreme naći fine stanare je prava retkost, priznajem.
Na svu sreću, tu mudrost, koja se ogleda u strpljenju, imaju samo starije generacije. Konkretno baba.
Postala je pravi profajler od kako izdajemo njen stan. Tačno zna šta neće.
Neće dve devojke, ima da “hajgaraju”. Neće dva mladića – “aljkavi su”. Neće brata i sestru – ima pola rodbine da dovuku i da “izjebendišu” nameštaj.
Svojom čuvenom rečenicom “Ovo je moje, i crkveno i mrtveno” stavlja se svaka tačka na dalju diskusiju. Poštujem.
Oooo agonije tih dana…
- Jesi dala oglas?
Jesam.
- Javi li se neko?
Neke dve drugarice.
- Teraj to u pičku materinu, mora da se bave prostitucijom.
Kasnije istog dana…
- Je l’ zvao neko?
Jeste, neki ozbiljan muški glas, rekla bih sredovečan čovek, traži stan za njega i ženu.
- Ma to bre neki hohštapler, hoće švalerku da dovodi, vidiš ti to? Da je neki normalan, do sada bi imao stan i za decu, slepac!
Zvala i dva studenta, dve studentkinje, baba neka za unuke zvala da pita, kumila, molila, ali C! Baba traži samo bračni par.
Prođe prvi mesec oglašavanja – ništa. Ni jedna kombinacija joj nije odgovarala.
Ok, jedan mesec bez tih prihoda može nekako da se izgura, nije baš oglavu da se gajba izda prvom ko se javi na oglas.
Novi šok - Najaviše smanjenje plata!
Pali se panik taster. Šta ćemo? Od čega školarina? Matura? Patike? Računi?
Sa pojavom panike počinje da raste i sistolni i dijastolni tlaK.
Sa pojavom pritiska počinje nervoza na svim nivoima i udara po svim generacijama.
Nekako me blago uhvati nervoza od babinog svakodnevnog zapitkivanja i teranja u pičku materinu svih koji se iole zainteresuju, a nisu bračni par.
Vreme curi, troškovi rastu, deca iskaju, baba kuka da nema, ja potvrdno klimam glavom, oni kolače oči… Pa se setim da ima i većih problema, konkretno u našoj bližoj familiji, bolesti neke bezvezne, i onda mi sve ovo padne u zaborav.
Pa šta ako nismo platili na vreme neke račune? Pa šta ako još nismo izdali stan? Pa šta ako će da smanje platu? Pa šta ako…
Šta bre AKO? Pa ŠTA!?
Za sve postoji rešenje. Zatvor, plenidba, udaja, ženidba :) Mislim, zašto biti pod stresom zbog stvari koje ne zavise od tebe lično? Još ako smo svi zdravi?
Naravno, izdadosmo stan.
Pre toga smo ga skockali, ulickali, upicanili, može ladno da se jede sa poda i plafona. Čistije je sada tamo nego kod mene, bruka!
I eto, rešismo se “teških muka” za koje realno znamo da nisu ni bile muke, nego trenutna neizvesnost, koja ne može da traje doveka.
A sve bi bilo mnogo lakše da se stvari na početku prihvate, stave u realne okvire, da se da još realniji rok za realizaciju i nema brige.
Ali… pošto ja važim za flegmu, nonšalantnu osobu, jebivetra, moje se mišljenje i stav odbacuju na jedan. Njihov izbor…
Ja se samo mudro smeškam…
